» BRANKA - život na platnu
Moja sobica, moja slobodica

„Idem ja u svoju sobu“, značajno bih najavila svojima. Najčešće po povratku iz škole ili predvečer. „Ne ometajte ako baš ne morate“ bile su riječi koje nikad nisam izgovorila, ali su  lebdjele u zraku. „Uhvati se knjige“ bile su mamine uvijek izgovorene riječi. Ali moram priznati, poštivao se taj moj mali poziv na privatnost.

 

 

Iza zatvorenih vrata svoje sobe mogla sam biti što god želim. Mogla sam konstruirati „daljinski upravljač“ za gašenje svjetla sačinjen od slamki, konca i selotejpa. Mogla sam rastaviti i ponovno sastaviti djelove svakog sata, kazetofona ili telefona, samo da vidim kako to ustvari radi. Mogla sam raspaliti glazbu i skidati plesne korake s MTV-a.  Crtati do mile volje, bez da itko gleda i sudi. I plesati „happy dance“ kad završim najnovije „remek djelo“. Dugi hodnik između mene i obitelji pružao je sasvim dovoljno vremena da stišam glazbu, bacim se na krevet i „uhvatim“ tu knjigu, ako netko naiđe. Kao, ništa se ne događa. Kao, nisu oni skužili, nisu ništa čuli. Mo'š mislit. Znam da se kroz tanke zidove sve čulo, ali svejedno – trebao mi je taj osjećaj zaklona pred svijetom.

Isti taj osjećaj prati me i danas. Strašno mi je važan prostor u kojem stvaram. Bilo bi krasno imati svoj atelje, ali tko si to još može priuštiti? I što sad? Tjednima sam se premještala po stanu tražeći svoj kutak. I evo što sam naučila.

 


Prije svega, jako puno svjetla i zraka. Škiljenje pod lošim svjetlom ubija i vas i sliku. Slikarske boje, a posebno ulja, premazi i lakovi imaju intenzivan miris koji može biti i neugodan u skučenom prostoru. Obavezno nađite mjesto blizu prozora. Slikanje je prljav posao. Pomirite se s tim. Budete li morali paziti na podove i zidove, bit ćete poprilično sputani i nervozni. Zato odaberite neko mjesto na pločicama (lakše se peru), bacite na pod neku veliku staru plahtu i – budite spremni na to da ćete svakih pola godine nanovo farbati zidove. Recite sebi: „Neka. To je dom“. Uzmite si vremena i očistite prostor prije rada. Strašno je koliko vas sitnice po stanu mogu izbaciti iz takta. Nemojte slikati „usput“, između rastiranja veša i pranja suđa. Odredite vrijeme i mjesto. I crtu koju ukućani ne smiju prijeći dok radite.

 


30 godina poslije ja opet imam svoju „sobu“. Doduše, danas na dvanaestom katu, ali istih šarenih zidova.  Danas ništa ne rastavljam i ne sastavljam, to je ionako bio preskup hobi, ali i dalje slikam. Tu i tamo koja kapljica na zidu, podu, znatiželjnom „Njemu“ ili psu označavaju moj teritorij. Danas ne zatvaram vrata. Sve se vidi i sve se čuje. „Ne ometajte ako baš ne morate“ i dalje lebdi po stanu. „On“ poštuje „crtu“, ne ulazi i ne komentira. I pravi se da ništa ne vidi i ništa ne čuje kad po završetku slike krene moj „happy dance“.

Kao i obično, zidovi su samo u našim glavama. I ljudima oko nas.


Prvi slikarski shopping

Nakon stotina crteža u bilježnicama i na listovima uredskog papira, osjetiš da je došlo vrijeme za „ono pravo“. Kreativnost nadjača onaj glupi strah i sram i čvrsto odlučiš okušati se u novom životnom izazovu. I odmah se nađeš u problemu. Treba kupit materijal i opremu. Majko mila. Što je to? Koliko to košta? Gdje kupiti? I opet, koliko to košta? Što mi ustvari treba?  I zaista, koliko to košta? Ne želiš se razbacivati novcem kojeg nemaš, ali ni gubiti vrijeme i upropaštavati svoj rad improvizirajući lošim priručnim materijalima. A sve što znaš je da se ono veliko i bijelo po kojem crtaš zove platno.

Više ljudi me pitalo za savjet što nabaviti pri prvoj kupnji. Ne postoji točno pravilo, ali iz iskustva ipak neke stvari mogu podijeliti s vama.

Slikarsko platno

Svakako preporučam kupnju slikarskih platna na okviru. Ona su odmah spremna za slikanje i ostavljaju više vremena za kreativan rad. Njih možete odmah vješati na zid bez uramljivanja, s dva mala čavlića. Na rad s akrilom se treba naviknuti. Računajte na početne neuspjehe. Zato preporučam da za početak uzmete veći broj manjih, jeftinijih platna različitih dimenzija. Obavezno sačuvajte kutije. Trebat će vam kad vaše slike postanu tražene.

 


Slikarske boje

Izbor slikarskih boja je uistinu fascinantan. Početnička greška slikara početnika je želja da ih ima sve. Pa bude ono „crven zelen, žut – kupuj ka' lud“. Krivo. Moje najbolje slike nastale su korištenjem tri do pet boja. Zato, birajte pametno. Za početak, bijela. Velika kanta bijele. Osim što nam treba kao boja, bijelu koristim i kao korektor, a i najčešće je miješam s ostalima. Troši se tri do pet puta brže od ostalih. Uz bijelu, meni je jako važna i crna, jer s njom izvlačim konture, sjene i tamnije nijanse.  Od ostalih, za početak uzmite crvenu, plavu, žutu, smeđu i zelenu. Naučite kako se svaka od tih boja ponaša na platnu, pojedinačno i u kombinaciji s drugima.  Iscijediti nekoliko malih hrpica akrilne boje na paletu najbolji je način da se počne sa slikanjem.

 


Kistovi

Ne trebaju vam pune šake kistova svih vrsta, veličina i oblika. S vremenom ćete razviti „slikarsku inteligenciju“ i znat ćete što i kada upotrijebiti. Za početak preporučujem ravni kist u dvije različite veličine. To je kist koji dozvoljava nekoliko vrsta poteza na platnu, ovisno kako ga držite. Nekoliko slika napravila sam samo sa jednim takvim kistom.

 


Stalak

Najveća investicija i najveća nedoumica – treba li mi to uopće? Teoretski, može se slikati i bez stalka. Stavite sliku na stol, na pod ili prislonite uza zid. Nakon nekog vremena, shvatit ćete da se jako brzo umarate i da vas bole leđa od neprirodnog položaja. Istovremeno, stol, zid i pod bit će išarani do neprepoznatljivosti. Jednom kad isprobate slikanje na stalku, neće vam biti jasno zašto ste prije toliko patili. Ne kupujte stalak u prvoj narudžbi, ali onog trena kad shvatite da ćete se zaista baviti slikanjem, uložite svaku kunu u pravi stalak. Moj omiljeni je vanjski jer je podesiv, stabilan i čvrst. A ima li gore stvari nego jesti za klimavim stolom i slikati za klimavim slikarskim stalkom?

 


Ostali slikarski materijal

U prvu narudžbu dodajte još i nožić i palete. Nožić je puno bolje rješenje od kista za miješanje boje jer se ne baca neiskorištena boja, a njime možete i skidati boju s platna, ako ste negdje pogriješili. Jednog dana, poslužit će vam i za neke specifične tehnike slikanja. Koristeći plastične palete kod slikanja akrilom, a ne drvene, olakšat ćete sebi slikarski život. Svu ostalu potrebnu opremu (zdjelice za pranje kistova, krpe za brisanje…) imate doma. Budite kreativni i uštedite koju kunu.

 



I to je to. Sasvim dovoljno za početak. Vaša prva „zaliha“. I onaj osjećaj kad stigne paket. Prvo otvaranje kutije… Uživajte.

 

 


Ljubav na prvi "klik"


Ponekad se dogodi da upoznaš nekoga i jednostavno "kliknete". Ne pretvaraš se da si ono što do prije deset minuta nisi bila, niti ono što bi za njega narednih deset godina mogla biti. Svoja si i lijepo ti je.

 


Nije to ljubav na prvi pogled. To je nešto puno jače i dublje.

 


Akril na velikom platnu bio je moj veliki klik. Sve dotad, olovkom i ugljenom zamrčeni dlanovi bili su moja svakodnevnica. Slikanje, bolje reći crtanje grafitnim bojama bilo je jednostavniji, lakši izbor. Nije bilo pregovora.
Što oko vidi, ruka crta. Na uredskom papiru, nepretenciozno,  gotovo u tajnosti. O, da, bilo je to lijepo. Točno, precizno i vjerno preneseno.
I ništa moje.

Strah je najveća kočnica stvaranju. Strah od onoga što bi moglo biti i strah od onoga što se možda nikad neće dogoditi. Tko sam ja da miješam boje? Tko sam ja da zamiješam boje po volji, nervozno poprskam pozadinu, pustim boju da se cijedi ispod oka i kažem:
„E sad je to to!“ Najgore što sam mogla sama sebi napraviti – odrediti granice prije nego sam uopće započela putovanje.

 

Ni danas ne znam otkud je došlo to veliko platno. I košara puna akrilnih boja. Danima je platno stajalo prazno. Špahtle, nožići, kistovi i boje spremne, a ja - ukočena. Bio je to najveći metar kvadratni koji sam ikad vidjela. Ogroman i zastrašujuće bijel. Što će reći ljudi? Hoće li mi se smijati ako malo „pustim ruku“? A onda se dogodio „klik“.

Sister of night,  in your saddest dress. As you walk trough the light, so desperate to impress.


Pet godina kasnije, taj prvi korak smatram najvećim uspjehom. Veliko platno, akrilne boje, i sva sloboda ovog svijeta. Ta moja “Sister of night” mogla je biti promašaj. Mogla je, i ne bi bio kraj mog zacrtanog puta. Dapače. To bi bio onaj lijepi osjećaj kao kad nekog zagrliš i u trenutku kad ga počneš puštati on te zagrli još jače. Išlo bi novo platno, nove boje, nova avantura. Jer dogodila mi se ljubav. Ljubav na prvi klik.

 

 

A ljudi? Ne, nije se nitko smijao, niti rugao. Mnogima se svidjela ta moja „puštena ruka“. Neki su baš u tome pronašli inspiraciju, neki „svoj klik“, motivaciju da i sami stvaraju. A ima li šta ljepše od stvaranja?

 

Listen to your heART

Osjećaj kad stigne novo platno za slikanje, montiranje na slikarski stalak i tišina pred tom bjelinom ne može se usporediti sa bilo čim proživljenim tog dana. Nebitno da li je dan bio dobar ili manje dobar, moj “normalni” svijet se jednostavno ugasi, i sve prestane postojati.

Počeci su skoro uvijek isti, bilo da slikam po narudžbi ili za svoju dušu. Adrenalinski. Emocija dolazi “u hodu”.

 

 

Životni počeci su nešto drugačiji. Ljudi se rađaju kao emotivna bića i umjetnici. Kutija drvenih bojica, papir i “tetino” - Ajde sad ti nama nešto nacrtaj, su prvo šta pamtimo iz vrtića. To i  - Aj’ ti nama sad nešto otpjevaj. To uvijek izgleda i zvuči baš kako treba.  Da ti srce zaigra.

Kasnije “ozbiljnije” školovanje nekako utiša tu prirodnu stranu svakog djeteta-čovjeka. Smanjenjem broja školskih sati rezerviranih za stvaranje , kreativnost postaje manje važna u svijetu odraslih.

 

 

Roditelji i učitelji su počeci  stvaranja, oslikavanja,  nas samih. Podrška i vjera u ono što volimo može uvelike odrediti naš životni pravac. Može ojačati tu stvaralačku ludost u tebi da jednog dana napraviš staklenu piramidu u sred muzeja Louvre u Parizu. Spojiš nespojivo i napraviš nešto izvanredno, da cijelom svijetu srce zaigra. Isto tako mogu i ugasiti tu tvoju “ludost” samo jednom rečenicom - “Ostavi se tih zvizdarija i u’vati se nečeg pametnijeg”.

 


Uz zdravlje, obrazovanje je najvažniji dio našeg života. I čovjek uistinu uči dok je živ. Ali čovjek i stvara dok je živ.  Probajte zamisliti kakav bi to bio svijet bez pjesme, plesa,  glazbe, slika, fotografija i sve  one zapanjujuće arhitekture koja nas okružuje.  Bili bi samo hodajući zombiji, svi u istom ritmu svog sivog postojanja.

 


 

U ovoj zbrci što je nazivamo životom, ne zaboravite slušati svoje srce. Maštajte, stvarajte, budite sretni i učinite nekoga sretnim.

“Crvena” je svijet u kojem ja živim i stvaram.

Don’t talk just kiss” - ima li šta ljepše od toga?

 




Nostalgija

Zašto “Nostalgija”? Zašto žena sa crnim velom preko lica? Zašto osjećaj kao da je nešto umrlo? A nije.

Znamo kako moćno zvuči početak Beethovenove Pete simfonije : “BAM – BAM – BAM - BAAAAAM! BAM – BAM - BAM - BAAAAAM!!!”. Dok nam u glavi još odzvanjaju veličanstveni uvodni tonovi koji obećavaju vatromet i euforiju, simfonija prijeđe u C mol i nastavi kliziti u obliku sonate. Nekad brže, nekad sporije, tiše, ili glasnije. Mijenjaju se vedriji i tamniji tonovi i nižu krasne forme... ali nikad više kao na početku. Čak i kad se ponove, ta četiri tona više ne zvuče isto.

 

 

Svaki moj životni početak je bio takav. Moje djetinjstvo bilo je “majka svih BAM‐ova”. Ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Role, logori i barbike. Uspomene i prijateljstva za cijeli život. Krvava koljena i laktovi. Nismo imali pojma ni o čemu, a bili smo najpametniji na svijetu. Moje je djetinjstvo, baš kao i čuveni Beethovenov uvod, zvučalo kao početak nečeg veličanstvenog.

 


I ono kad se zaljubiš. I taj neki On koji krade vremenu svaki trenutak kako bi ga proveo s tobom. Ujutro se budi s mišlju kako te danas nasmijati. Postoji li išta ljepše nego kad netko razmišlja kako te nasmijati? Leptirići, snovi i nerazmišljanje o ičemu bitnom. Stanje uma slično onom kad sam prebrojavala kraste na koljenima i laktovima. Vatromet, obećanje i iščekivanje zajedničkog života koji je pred nama.

Nemoguće je imati isključivo početke. Kakva bi to nesnosna buka bila da nam je cijeli život samo u fortisimu i fanfarama.

 


Baš kao i Beethovenova, moja je simfonija nakon uvodnog vatrometa doživjela decrescendo i nastavila kliziti u obliku sonate. Mijenjaju se vedriji i tamniji tonovi i nižu uglavnom krasne forme... ali nikad više kao na početku. Čak i kad se ponove, “ta četiri tona” više ne zvuče isto. Ponekad mi fali taj osjećaj početka. Djetinjstvo, leptirići i vatromet.

“Nostalgija” – riječ koja najbolje opisuje taj osjećaj. Kao da je nešto umrlo. A nije.

 

 

P.S. Slikajući Nostalgiju, otrkila sam akrilne markere. Trebala sam nacrtati čipkani veo, a kistom i bojama nikako nisam mogla dobiti jasnu i preciznu liniju. Bila sam skeptična u početku i mislila sam da će izgledati kao da flomasterom šaram preko slike, no linije su se sasvim uklopile u ostatak slike. Sad koristim marker Solo Goya TRITON na dosta slika, kad mi treba tanka i jasna linija, načinjena iz jednog poteza.

 

“If you feeling like what we were feeling is true, why do I feel nostalgia, why do I feel nostalgia like you?




Mozart

 

 

Glazba je moja velika strast. Glavni je krivac za moj stil.  Uz  glazbu se rađamo, živimo, slavimo, tugujemo i umiremo. Glazba je emocija. Ono što čujem…slikam.

 

 

Njegovo djetinjstvo, počeci, borba i želja da postane najveći inspirirali su me da ga “bacim na platno”. U akciji, s peharom, s loptom ili bez nje, u narančastom, plavom ili bijelom dresu? Nebitno. Ja sam ga samo željela naslikati sretnog. Cilj mi je bio pokazati ono što on danas predstavlja svojim starim prijateljima, mladim sportašima i ljudima diljem svijeta. Emociju, toplinu i neizmjernu snagu volje. Draženov život je priča o uspjehu. Uspjehu do kojeg se dolazi talentom, ali još važnije vjerom u sebe i napornim, napornim radom.

 

 

Pisati o tome kako sam definirala omjere, kako sam postigla da mu pogled sjaji, da odabirom pozadine “iskoči iz slike” kod ove slike bi bio kriminal. Ova je slika čista emocija, bez razmišljanja o tehničkim (ne)korektnostima. Više od tisući ljudi “lajkalo” je ovu sliku na društvenim mrežama. Ne zbog njezine tehničke savršenosti, već zbog emocije koju izaziva jedan pogled na njega.

 

 

Slikajte ono što vjerujete i osjećate. Bilo to likovno korektno ili ne. Umjetnost nema granica. Odatle i dolazi njezina ljepota. Samo vjerujte u sebe i radite na sebi svaki dan. Vježbajte. Nakon napornog treninga, ispalite još sto šuteva, sami sa svojim stolicama u praznoj dvorani. Baš kao Dražen. Baš kao Mozart. Možete baciti ogroman komad papira na pod, i kapati boju kao Jackson Pollock. Možete naslikati staru maslinu, kamenu ulicu ili  gajetu u suton. Možete prodavati slike ljeti po trgovima turističkih okupljališta. Možete što god hoćete, jer sve je to umjetnost.  Netko će voljeti to što radiš. Bila to učiteljica Katica iz trećeg be ili stručna javnost koja tvoj rad naziva “umjetničkim djelom”.

 




Ja, slikarica?

 

 

Čini ti se da su sve “prave” pjesme odavno skladane, a najljepše slike već naslikane? Nakon svih tih genija, profesionalaca i “pravih” slikara, smijem li ja za sebe reći da sam slikarica? Bez ijednog dana formalne naobrazne, bez slikarske škole, bez ikakvog tečaja? Jesam li zaista nekakva umjetnica, ili je sve to samo neka moja zezancija “za po kući”?

 


Zelena livada s puteljkom do ulaznih vrata bijele kućice. Crveni krov s dimnjakom, dva prozora, puno šarenog cvijeća, smeđa brda u pozadini i žuto nasmijano sunce u gornjem desnom kutu papira. To je bila moja prva slika  koju se “lajkalo”. Doduše ne na Facebook zidu, već na zidu učionice trećeg be.


 

Moja najdraža učiteljica Katica redovito bi me sa sata likovnog slala kod direktora škole, da mu pokažem svoje najnovije djelo. Ja, mršava, sramežljiva devetogodišnjakinja ošišana “na ježa” mala Branka da pokažem direktoru svoju sliku? Izašla bih iz razreda, krenula prema uredu direktora i… sjela na  školske stepenice. Pričekala bi koji minut i vratila se nazad u razred. Tako drug Butulija nikad nije saznao za moj slikaski talent, a draga Katica za moju prevarantsku mladu umjetničku dušu.

 

 

“Ne’š ti mene i moje slike”, misao je koja me pratila čitavo vrijeme. Počeci su bili smotani i teški. To znam danas. Onda još nisam znala da su to uopće počeci ičega. Nesigurnost u vrijednost moga rada prati me tijekom cijelog odrastanja.  Srećom, osim slikarskih početaka postoji i nešto drugo. Zove se život.

 


Moje ime je BRANKA i ovo je moj “život na platnu”.

 




 

NmIwMWM5